Komentar: Od Zagreba su ljepše samo Zagrebčanke

Od Zagreba su ljepše samo Zagrepčanke, napisao je davno Zvonimir Milčec, a "potpisuje" to i Zdravko Čolić. Nakon tri godine, omiljeni im pjevač 8. ožujka ponovno dolazi u Arenu. "Lijepo je Milčec to rekao. Divne su to žene. Dosta sam vremena provodio u Zagrebu, i danas često dolazim pa mogu to potvrditi. Ako je samo djelomično točno da sam im drag i mio, smatram to velikim komplimentom. Moje zadovoljstvo nastupa u Areni tim je veće" kaže Čolić. 

Široka bosanska duša  

Od posljednjeg nastupa u Zagrebu snimio je i novi CD "Kad pogledaš me preko ramena", čije su balade "Ljubavnici" i "Pamuk" već veliki hitovi. Koliko god publika traži, toliko sam s njima, stara je Zdravkova deviza pa je logično upitati ga je li spreman pjevati do jutra. 

"Ljudi se umore ako koncert traje više od tri sata. Divan je osjećaj s pozornice slušati kako publika traži još. Uvijek produljim svirku, rijetko pjevam manje od tri sata. Mislim da je to sasvim dovoljno, a sve preko toga bilo bi zamarajuće. Lijepo je znati da te vole, traže, da ne odlaze iz dvorane" ističe. 

Rado bi se, kaže, družio i s fanovima, no to je prilično teško organizirati. Priliku da s dragim ljudima koje dugo nije vidio sjedne nakon koncerta ne propušta. Ali to je, govori, uzak krug ljudi s kojima se tada ispriča, zabavi. 

S nostalgijom priča o 70-ima kada je već bio velika zvijezda i izdao album "Ti i ja". Već 1976. pred njim je bio prvi nastup u Zagrebu. Pamti ga i danas. 

"Davorin Popović s Indexima i ja radili tada smo zajedno. Prvi, veliki, ozbiljni nastup u Domu sportova. No, dan prije menadžer nam je zakazao gažu u Vižinadi, malom istarskom mjestu pokraj Poreča. U Zagreb sam htio doći dan prije, odmoriti se i pripremiti za koncert pa sam pobjegao u neki lokalni kafić i prepustio cijelu svirku Indexima. Nisam htio pjevati jer sam se štedio za Zagreb. Više od tisuću ljudi počelo je trgati rasvjetu, zvučnike, vikati. Vlasnik te opreme i moj menadžer došli su u taj kafić, molili da otpjevam barem jedan set pa me potom odmah voze u Zagreb. Stići ćeš se odmoriti, obećavali su, a ja nisam prihvatio. Došao je i lokalni organizator, uspaničen, na rubu suza, zapomagao da će mu publika uništiti dvoranu. Onda sam pokleknuo i požurio kroz mrak u dvoranu. Pritom sam se uvalio u neko blato, uprljao i traperice i cipele. I tako blatnjav popeo sam se na binu. Otpjevao sam pola sata i insistirao da me voze u Zagreb jer se moram naspavati i odmoriti. Takvo sam poštovanje imao prema Zagrebu i toj publici" govori Čolić. 

Obilazio bi u to doba kultna zagrebačka mjesta. Ne zna broj zagrebačkih birtija i restorana u kojima bi znao zaglaviti. Kafanska, restoranska druženja uz živu glazbu uvijek su mu bila draža od diskoteka. No, u neko doba noći tada kultni Saloon bio bi nezaobilazan. A i galantni Zdravko, kojeg i danas bije glas da je lake ruke, na bančenju nije štedio. Kruži priča da je znao cijeli honorar od nekog nastupa, a riječ je o desecima tisuća ondašnjih njemačkih maraka, potrošiti u jednoj noći. Njegovim ulaskom u restoran konobari bi unaprijed zadovoljno trljali ruke. 

"Kad imam, volim potrošiti na drage ljude, podijeliti s njima lijepe trenutke. Tada nisam imao obitelj, a zarađivao sam solidan novac za ono doba. U estradu sam rano ušao, sa 17 godina počeo zarađivati. Financirao sam se, davao doma, a bilo je uvijek i za društvo. Znao je otići cijeli honorar, ponekad i više. Ovisilo je koliko je ljudi bilo. Mislim da je to stvar sredine u kojoj sam odrastao. Rijetko će koji Bosanac izaći, a da nema za počastiti. Ako nema novca, radije će ostati doma. Imao sam, trošio i nikad požalio" kaže široka bosanska duša. 

Iako su za njim ludjele sve žene bivše Juge, ne smatra se slamateljem ženskih srca. U životu je imao, kaže, tek tri dulje veze, od kojih je jedna završila brakom sa suprugom Sandrom. 

"Drage su mi bile i one strastvene, kratke veze. Kačio sam se na strast, koja nije nužno povezana s ljubavi. Jedna takva noć ili možda samo pogled znao mi se duboko urezati u sjećanje. Imao sam divnih trenutaka, susreta pa i kratkih veza koje su ostavile pečat. To je moj temperament. Odvojio bih jedno od drugog, te tri duge veze od strasti. Možda su mi čak i draže te "blic" veze. Ponekad bih se osjećao kao da smo proživjeli cijeli život u tih nekoliko sati" govori. 

Vrijeme je to koje, priča, pamti po nonšalantnom življenju. U Dalmaciju bi, prisjeća se, dolazili bogati europski gosti, skupi su se auti mogli vidjeti po Istri, Makarskoj rivijeri, Zadru, Dubrovniku. 

"Ta druženja, življenje... Sve je bilo poštenije. Mogu se danas uvući u društvo mlađe generacije, ali nedostaju mi ondašnja druženja. Nema više klinaca s gitarom po parkovima, vrijeme je učinilo svoje. Nije to nostalgija, posebice ne jugonostalgija. Naprosto glad za ljudskim dignitetom, poštovanjem, pristojnosti življenja" ističe. 

Nakon albuma "Ti i ja", uslijedili su i kultni "Ako priđeš bliže", "Zbog tebe", "Malo pojačaj radio", "Šta mi radiš", "Ti si mi u krvi"... Tijekom gotovo 40-godišnje karijere suradnike nije mijenjao. S Kornelijem Kovačem, Đorđom Novkovićem i Kemalom Montenom dijelio je i tuge i veselja.  

Neke veće mladalačke ludorije ne pamti, nema se čega danas sramiti, hvatati za glavu. 

"Nikad nisam bio enfant terrible. Bio sam odličan đak u školi, roditelji su se hvalili mnome. Ali u gimnazijskim bih danima s društvom sjeo na vlak pa se iz Sarajeva uputio u Trst. Tamo bismo cijeli dan hodali, kupovali, jeli pizzu, pili kavu i onda se navečer doma vratili pognute glave. Tada nije bilo mobitela, moji nisu imali pojma gdje sam. Ostavio bih im tek neku nejasnu poruku. Više su se puta nasekirali što se ne javljam" – govori. 

Prije deset godina i sam je postao roditelj kćeri Une, a pet godina nakon nje stigla je i Lara. Strahuje li da bi i njegove kćeri jednom takvo što mogle raditi? 

– "Naravno da se toga bojim. Kad sam bio mladić, sve je bilo sigurnije, jača policija, nije bilo toliko kriminala, droge, manje se konzumirao alkohol. Sve je bilo umjerenije, pod kontrolom, a moji su ipak strahovali. Ja danas još i više, posebice jer imam djevojčice. Čini mi se da je sa sinovima sve lakše. Kod ženske djece i strahovi su puno veći. Ne mogu ni zamisliti da mi to cure naprave" kaže. 

A kad je riječ o kćerima, priznaje da je popustljiv otac. I Una i Lara sjest će mu u krilo, pomaziti se s njim, ali, ističe, samo kad one to požele. 

"Ne mogu na njima trenirati strogoću. Obje me vrte oko malog prsta, posebno kad im nešto treba kupiti. Kako ja kao klinac štošta nisam imao, nikad ih ne odbijem. Kad nešto požele, najviše vole tatu. Sa mnom im je lako, teže im je s mamom. Supruga me često kritizira da ne smijem tako, da moram biti na njezinoj strani, a ja curama ne mogu reći "ne"  - govori. 

Već sada su ponosne na oca i nerijetko zajedno gledaju snimke njegovih nastupa. A na njima bude i sto tisuća ljudi, primjerice na Ušću, 80.000 na beogradskoj Marakani, Koševu. Unatoč impresivnim brojkama, smatra kako je veliki uspjeh napuniti svaku dvoranu, posebice zagrebačku Arenu. 

"Zagrebačka je publika vrlo izbirljiva, kvalitetna i teško je bilo kojem izvođaču napuniti je. Posebice danas kad se jedva izdvoji za ulaznicu. Uspjeh je tim veći ako se i ponovi" ističe. 

Kad se popne na pozornicu, sretan je što pred sobom vidi uglavnom mlade ljude. Ima, kaže, i onih srednjih godina, starijih, ali na tribinama. 

"Čini mi se da je najviše 20-godišnjaka i baš ti koji stoje u prvim redovima, daju onu energiju koja treba svakom pjevaču. Raduje me što znaju sve pjesme, i nove i stare, što osjetim uzbuđenje u tim glasovima" kaže. 

Iako je dugo na estradi, još ima trenutaka kad se na pozornici naježi. Na zadnjoj je turneji, primjerice, otvarao koncerte pjesmom Kemala Montena "Sinoć nisi bila tu", kojom je davnih godina pobijedio na sarajevskom Šlageru sezone. 

"U Hrvatskoj je ta pjesma manje popularna. Dugo je nisam pjevao, a to je moja prva solistička pjesma. Kad je zapjevam, u mislima se vratim u Sarajevo, na ondašnji Šlager sezone. Vrate se stare slike i tada me štrecne, izazove u meni emociju, stvori neku napetost. Valjda te prve pjesme u svakoj karijeri ostave najupečatljiviji dojam" govori Čolić. 

I dok danas neki novi klinci baš u njemu gledaju idola, on sam rado govori o svojima. Kao junior je u "Željezničaru" bio golman, trenirao je atletiku, a pomalo se bavio i glumom.  

Elvis i drug Tito  

"Moji su idoli bili sportaši, divili smo se nogometašima, Aci Ferhatoviću. Bio sam vezan i uz američku scenu. Ujutro bih išao u školu, a popodne u kino gledati Elvisove filmove, i to na sve tri projekcije, od 16, 18 i 20 sati. Nakon samo dva dana znao bih sve pjesme i izvodio ih pred društvom. Voljeli smo i druga Tita, tada je bio naš život" prisjeća se. 

Danas kad Hrvatska ili Srbija igra protiv Bosne, najsretniji je kad je rezultat" neodlučan. 

"Najbolje je kad nitko ne pobijedi, tad je najmanje naboja" kaže Čola.

Nakon burnih 40-ak estradnih godina ipak se, priznaje, malo smirio. Nakon nastupa, istina, ne trči odmah kući, ali ni ne banči kao nekad. Obiteljski život ga je promijenio.

"Kao pravi horoskopski Blizanac našao sam kompromis. I dalje mislim da se čovjek ničeg ne treba odricati. Više ne izlazim svaku večer na lumperajke. Obiteljskom čovjeku je mjesto doma, ali kad se radi koncert, turneja... podrazumijeva se da ću zaglaviti na tim druženjima. Još imam i snage i energije, pa zašto ne? Volim to. Našao sam zlatnu sredinu, što je u ovim godinama najpristojnije" zaključuje Čolić.

Source: Komentar