Iako bi za nekoliko mjeseci trebao napuniti 62. godinu života, Zdravko
Čolić-Čola je i dalje jedan od najpopularnijih pjevača na balkanskim
prostorima. Objavio je trinaest studijskih albuma, a nekad je
predstavljao ex-Jugoslaviju na Euroviziji pjesmom «Gori vatra». Punio
je, a i sada puni fudbalske stadione i najveće dvorane širom Balkana,
ali i sirom svijeta, pjevajući našim ljudima u dijaspori. Ovih dana smo
imali ekskluzivan intervju u kojem nam je za Doznajemo.com Čola otkrio
mnoge tajne iz svog muzičkog i privatnog života…
Dostigli ste vrh u muzičkom životu. Imate još nekih želja?
-
Bio bih lud kad bih rekao da nemam (smijeh). Imam želju da na engleskom
jeziku napravim velike hitove u pop i soul muzici, žanru iz kojeg sam
nekako i ponikao. Uz to bih mogao napraviti i orijentalno-arapski
triler. Mi u BiH imamo izvor te muzike. To bi na neki način predstavilo
moj vokal, koji je dugo godina, pa i danas važio za nešto ne samo na
balkanskom, nego i na evropskom planu. Kako vrijeme prolazi želja mi je
da napravim album koji nije komercijalan, ali nešto znači na svjetskom
tržištu. Tu imam neku nostalgiju i želju da uradim u narednom periodu,
što bi bilo drugačije, nego ovo podilaženje našem aktuelnom
komercijalnom trenutku. Namjeravam se posvetiti tom velikom projektu,
čiji bi producenti bili iz Engleske i Amerike. Moram istaći da mi nikada
nismo došli do nekog evropiziranja i svjetske slave jer smo se
povinovali šlagerima i komercijalizaciji na Balkanu…
Zašto do sada niste postali svjetska zvijezda?
-
Mi Bosanci nikada nismo imali snage. U tom smislu jedino je Goran
Bregović izuzetak. On je imao «muda», pa je napravio nešto novo na
prezasićenom svjetskom tržištu i postao internacionalna zvijezda. Taj
produkcijski nivo mi nikad nismo imali dobro izražen. Mi iz malih
zemalja nismo imali prudukcijsku stvar koju bi neko podržavao iz velikih
muzičkih kuća. A činjenica je da male kulture sada postaju jako
zanimljive velikim kulturama. Nekad nas nije bilo ni na mapi. Bregović
je to mudro i promišljeno uradio. Prezentirao je svijetu sto je i za
njih jako zanimljivo, nešto novo i privlačno za njih. Naš melos je sada
zanimljiviji nego ikada. Nekada niko nije išao na uspjeh po svaku
cijenu, da žrtvuje roditelje, prijatelje i šta još sve ne, tako da nije
bilo snage odlaska. Naša inertnost je bila specifična. Bosancima i
Hercegovcima je dovoljna raja i priča i ne treba im ništa vise. To nam
je u nekim genima. To je bio, pa čak i danas ostao dio naše muzičke
filozofije i načina poimanja života. To nas je kaznilo pa nismo svjetske
zvijezde, među njima i ja…
Čolić na sceni
I Vi, kao i Bregović, u zadnje vrijeme idete vise na etno-muziku…
-
Brega je to uradio na civilizovan način i napravio svjetsku karijeru,
ne onako kako to rade u turbo-folku. On je uticao na tok moje karijere,
pa i u određenom trenutku i na moj muzički žanr. Njegova muzika je dobro
upakovana i to se svijetu dopada. Dosta je autentičan, a zašto bježati
od autentičnosti. A i ono što meni uradi, postaju hitovi čak i u
evropskim zemljama, a to nije loša stvar, zar ne? Saradnja sa njim se
nastavlja na naše obostrano zadovoljstvo, isto kao i sa Merlinom. Moram
reći da je malo dobrih pisaca tekstova. Istina, i ja sam se autorski
aktivirao zadnjih godina. To je nešto novo…
Bregović je izjavio da nije otišao iz Sarajeva sada bi bio penzioner. Da li bi to bio slučaj i sa vama?
-
Vrijedan čovjek će naći hljeba svugdje. Da Kusturice nije bilo Bregović
bi bio drugi čovjek. Ko zna čime bi se sve bavio. A sto se mene tiče ja
bih se snašao i u nekim drugim uslovima bez obzira na to nesretno ratno
stanje i u nekim drugim pravcima. Ne bih sigurno bio penzioner
(smijeh)…
Dosta smo govorili o Bregoviću. On je izjavio da bi ostatak života proveo u Sarajevu. Šta je sa vama?
-
Sarajevo je moj grad. Ja se uvijek i duhovno i fizički vraćam Sarajevu.
To je moja prošlost i moja sadašnjost, to je dio mog najljepšeg života,
tu priča počinje i završava se. Moja djeca kažu da bi živjela u
Sarajevu. Ovaj grad ima nešto sto ni jedan drugi grad u svijetu nema. A
to je već duga priča. Ja nisam rekao ne. Trenutno sam u Beogradu,
putujem po svijetu, a kako vrijeme ide izgleda da je to jedna objektivna
nostalgijska priča. Neka sama energija i život odrade svoj kraj za moj
konačni mir i san u toplom krevetu tamo gdje sudbina odredi… Ipak je to
moj grad ma koliko neko drugačije mislio.
Nekad su vas žene doslovno silovale? Kako je sada?
-
To je tačno, dragi moj prijatelju. Ulijetale su preko balkona u sobu i
iživljavale se na meni. To se dogodilo u par navrata na jadranskoj
obali, u nekim hotelima. Bio bih lud kad bih iz ovog vremenskog ugla
rekao da mi to nije godilo. Bilo je to kao u nekakvim filmovima….
(smijeh). A sad idu na mene noževima. Eto jedna mlada djevojka, dok sam
išao u Beogradu sa suprugom poletjela je na mene nožem. Na sreću samo me
je okrznula. Kasnije sam doznao da je bila ljubomorna sto sam oženjen,
sto ne pripadam njoj….
I sada poslije koncerata stoje u redovima stotine žena različitih dobi, da bi došle do vas da se slikaju, poljube…?
-
I to je tačno. Najviše se slikaju, a bio bih neiskren kad ne bih rekao
da tu ima mnogo ceduljica sa nemoralnim ponudama, daju mi svoje brojeve
telefona, adrese stanovanja i šta sve još ne…
Uspijevate odoljeti «nemoralnim ponudama»?
- Oženjen sam čovjek, imam djecu…. Da sam slobodan čovjek vjerovatno ne bih mogao odoljeti pojedinim ponudama…. (smijeh).
Za svoje godine izgledate jako dobro? Moj kompliment!
- Generacija smo Zijade. Jelde, ko bi nam dao tolike godine?(smijeh)
