Tako nešto treba doživeti! Uvek ispočetka. Zaista ne znam šta je sve
tajna njegovog velikog uspeha, ali je neosporno da traje već 40 godina
nesmanjenim intenzitetom. Na promociji spota „Poplava“ dogovaramo se da
pođem u Skandinaviju, na prve koncerte posle pauze prouzrokovane smrću
Zdravkovog oca Vlade. Posao pevača je takav, mora se pevati i kad tuga
vlada.
Kada iz Beograda pođeš sa plus 17, iz čistog miholjskog leta, a
stigneš u Stokholm koji je pokriven prvim snegom i minusom zamrznut,
onda je to šok pred kojim telom nema dovoljno snage ni odgovora. Na
aerodromu Arlanda, usred Skandinavije nedaleko od Upsale, udaljenom više
od 40 kilometara od Stokholma, čeka nas tihi Sevad Kadić i svojim
taksijem odvodi ka „Šeratonu“.
Opasni nazeb
Zdravko nije stranac u Stokholmu. Kao mlađi sa svojim drugom Hidom tu je
provodio vreme i vezuju ga brojne sentimentalne uspomene. Promrzli
ručamo u divnom restoranu „Prinsen“. To nije riblja čorba, već raskoš od
morskih specijaliteta. Na kraju nam stiže piće od garderobera. Mora da
je iz našeg kraja. Vraćajući se u hotel, shvatamo da je Zdravko nazebao.
To vidi i Kapo, Sarajlija koji organizuje nastupe u Stokholmu i
Geteborgu. No odustajanja ni odlaganja nema.
„Za ovaj posao čovjek mora imati želju i spremnost, jer ako to nema,
publika mu ne vjeruje. Ako ne voliš to što radiš i ako ne pjevaš iz
srca, ljudi će to osjetiti, a na taj način ne možeš opstati na sceni.“
Menadžer Adis Gojak odmah reaguje. Donosi kesu punu lekova, vitamina i
sprejova za grlo. Zdravko disciplinovano pije, ali kaže: „Kad stignemo u
halu, popiću malo konjaka i tako ću srediti glasnice.“
Nastupi ovde počinju kasnije. U nekadašnjoj štampariji prepravljenoj u
koncertni prostor disk-džokej pušta izbor muzike iz bivše otadžbine, dok
se publika okuplja sa svih strana srednje Skandinavije. Tek oko pola
jedanaest, posle svojih osam muzičara, Zdravko istrčava na scenu. I
odmah slika koju znam još od sedamdesetih. Ruke u vazduhu, vesela lica i
pesma koju svi pevaju.
Uspomene
Naslonjen na zid, pozadi u polumraku, Tamba. Čovek koji je nekad krajem
šezdesetih organizovao nastupe Ambasadora sa mladim pevačem sa Grbavice
zadovoljno maše glavom. „Može se zemlja prevrnuti, možemo svi poludeti,
ali će on uvek ostati najbolji. Jači je od sudbine.“ I diže čašu skupog
viskija.
Posle nastupa iz dva dela, obavezno druženje s kolonom pristalica koja
čeka autograme na dobijenim pločama i slikanje za uspomenu.
Zdravka i Adisa srećem tek sutra po podne u Geteborgu, manjem, ali ne
manje lepim gradom na zapadu Švedske. Stanujemo u obnovljenom hotelu
staklenih zidova odakle puca pogled na slavni Uveli stadion i dalje na
veliku luku Severnog mora. Znatno je toplije, ali Zdravko jedva govori.
Podgovaramo ga da otkaže nastup. Kaže: „Ćutaću i piti lekove, pa se
vidimo dole na šanku pred polazak u halu.“
Hala se nalazi pored grada. Kao nekad u Sloveniji. Parking i dvorana za
veselice u nedođiji. I odjednom počinje da se sliva reka vozila i
taksija. Na sporednom ulazu nas čeka Vito. Nekadašnji kandidat za Ninovu
nagradu, sada vlasnik knjige „Iza zidina“ koju niko neće da objavi u
Srbiji, blista što ponovo može da sretne starog jarana. Kaže da je letos
na Mokroj gori boksovao u svojoj 46. godini i da se nije obrukao. Ovde
pomaže oko organizacije koncerta. Kaže: „Slilo se sve od Osla do
Malmea.“ Groznica subotnje večeri. Zdravka sprovodi do garderobe uz samu
scenu. Pevač pije lek, čaj i konjak. Pokušava da odobrovolji svoj
zlatni glas. Nasuprot bini postavljena tribina. Između prostor za
pevanje i igranje.
Publika
Publika. Svedok sam koliko im to znači. „Pjevam danju, pjevam noću“ je
puna simbolike. Napisana u Beču, namenjena jednoj nedosanjanoj curi,
ovde kolektivno otpevana ima dodatnu težinu. Bivše cure, sada tetke, u
zagrljaju pevaju.
Jedna gospođa sa širokom ogrlicom iz bakine škrinje, vrednom koliko i
pola godišnje plate, diže svog muža i odvodi ga na plato. Dok drugi
pevaju dignutih lelujavih ruku, ona svom dragom šapuće na uvo: „Uzeću te
u naručje/ da te čuvam usred zime/ grijaće te moje tijelo/ zagrli me,
zagrli me...
Na brže pesme („Merak mi je“, „Sto puta“, „Ruška“, „Javi se“...) mladi,
čak i onaj novi naraštaj koji najbolje ne razume jezik ponesen ritmom
skače. Dotle generacija rođena u Jugi s tugom i ponosom interpretira
himne svog odrastanja, svojih prvih ljubavi i svojih teških životnih
odluka. Kad pesma stane, nekako zaneme, spuste poglede, obrišu neku suzu
zavičaja, zategnu garderobu, stegnu telo, na brzaka tresnu kratko piće i
čekaju novi emotivni udar.
Red bez kraja
U sitne sate, pošto se presvukao i fenom osušio skroz mokru kosu, sa
glasom koji je izdržao neverovatno iskušenje, Zdravko ponovo neumorno
pozira i potpisuje poslednji album. Devojka iz Lukavca pored Tuzle,
kojoj se dopada spot za „Poplavu“, hvali mi se da je nedavno gledala
Bajagu u Sarajevu i da ne propušta nijedan pop koncert u Geteborgu.
Ponosna je pošto se čak dva puta slikala sa svojim zemljakom. Nije
jedina kojoj je to uspelo. Red se otegao do praskozorja.
Sutra po podne u vožnji ka Kopenhagenu, Zdravko priča da mu je i dalje
najteže da zaspi posle toliko uzbuđenja. Umoran je a srećan što je posle
tri godine obišao Švedsku. Na ulazu u Malme prolazimo pored novog
imanja slavne Fride iz grupe ABBA, a u samom gradu kroz deo Ružičnjak,
odakle je Zlatan, dete Ibrahimovića iz Semberije. Šnicla lososa za
rastanak i taj most dug 21 kilometar između Baltika i Atlantika do
aerodroma.
„Jat“, zanimljivo, opet ne kasni. Stjuardese i piloti dragi kao uvek. U
Beogradu nas čeka noć sa ostatkom okasnelog leta. Zdravkovi koferi se
nikad ne raspakuju do kraja. Uskoro će ih poneti ka Minhenu, Cirihu,
Beču, Skoplju....
Fan iz Alžira
Po dogovoru sedimo i tek poneku progovaramo u zamračenom
baru hotela. Tamnoputa cura nam toči konjak za dušu Ljube Dapčevića i
njegove kćeri Milice i uz „dobro veče“ pita idemo li i mi na koncert.
Koji? Kaže: Peva Colic. Otkud znate za koncert ?! Ja sam iz Alžira, ali
je moj momak iz Srbije pa znam da će biti luda zabava. Samo radim do
dva, pa brinem da ću zakasniti na ludovanje. Pitam je, zna li ko je
Čolić? Ne, ali zna da je najbolji pevač sa Balkana. Pokazujem joj ga
pogledom, a ona stavlja dlanove preko lica da sakrije crvenilo
zbunjenosti. Umesto izvinjenja, donosi još dva konjaka i moli autogram.